Kad netko kaže “nekretnina” većina prvo pomisli na kvadrate, lokaciju, položaj, cijenu po kvadratu. I naravno, sve to je važno. Ali kad radim s ljudima, vrlo brzo shvatim da ono što im je zaista važno, rijetko stane u brojke.
Prava vrijednost nekretnine često leži u nečemu drugome. A to je OSJEĆAJ!
Sjećam se jednog stana u Maksimiru. Nije bio savršen – stariji parket, zidovi koji su čekali novo bojanje, kuhinja i kupaona su također bili spremni za promjenu. Ali vlasnica je tamo odgajala svoje dvoje djece i u svakom se kutu osjećala toplina doma. Kada sam došao vidjeti stan prošao sam po prostorijama te mi je vlasnica pokazala gdje je njezin stariji sin prohodao, pričala mi je o društvima koja su dolazila u njezin dom i gdje su kartali. Nisam to mogao napisati u oglas, kao niti opisati dojam koji stvara stan s visokim stropovima i velikim prozorima kroz koji se probija svijetlost te osvjetljava cijeli stan, ali znao sam da će taj stan privući nekoga tko traži dom.
Ili primjer jednog malog stana u centru grada koji je godinama bio radionica jednog pokojnog kipara. Svjetlost, energija, čak i miris – sve je bilo posebno. Kupac koji ga je uzeo nije tražio stan, nego mjesto koje ga “vuče” svaki put kad ga vidi. I našao ga je.
Zato ne vjerujem u copy/paste oglase niti u gledanje nekretnina kroz facebook ili instagram oglase od 5 sekundi, koje svi zaboravimo ili se samo nasmijemo i idemo dalje surfati. Moj posao doživljavam puno više od posredovanja. To je povezivanje pravih ljudi s pravim mjestima. I to mogu raditi samo ako gledam dublje, ako saslušam i vlasnike i kupce i ako osjetim priču iza svakih vrata.
Nekada je ta priča vesela. Nekada je bolna. Ali uvijek je stvarna. I to je ono što me najviše drži u ovom poslu. Osjećaj da sam u nečijem važnom trenutku bio most između starog i novog, između rastanka i početka.
Svaka nekretnina ima svoju prošlost
Neki stanovi pamte prve korake djeteta, neki zadnje kave dvoje ljudi koji su se rastali. Pamte kuće u kojima su generacije slavile blagdane, dijelile stol i slagale snove. Kad uđem u prostor, trudim se to osjetiti. Ne gledam samo gdje je jug, gdje sjever, koliko je etaža, nego slušam priču koju prostor priča.
Kupci ne kupuju stan – kupuju osjećaj
Ljudi često kupe nekretninu jer im je “kliknula”. I to nije slučajno. Nisu to uvijek najbolji stanovi na papiru. To su oni u kojima se netko prepoznao. Osjetio: ovdje mogu disati. Volim trenutak kada se kupac prije nego što je dao ponudu počne ponašati kao da je to već njegova priča. Vidim da se osjeća da je doma.
Prodavatelji ne prodaju kvadrate – prodaju dio života
Kada netko prodaje stan ili kuću to rijetko kad čini bez emocija. Neki to rade jer kreću u novo poglavlje života, drugi jer moraju. Uvijek pokušavam čuti što stoji iza odluke jer samo ako razumijem priču, mogu je ispričati dalje potencijalnom kupcu. Istina je da se prodavatelji više puta predomisle u svezi prodaje stana kojim su toliko emotivno vezani pa im odluka da se moraju odreći svojih sjećanja toliko teško padne da na kraju jednostavno odustanu.
Što mi ovo uopće znači
Ljudi me znaju pitati – “zar ti nije dosadno gledati stanove cijele dane?” Nije. Baš suprotno. Mene zanima što se ne vidi na slikama. Koliko god to možda zvučalo neobično, mene zanima tišina u stanu. Kako odzvanja glas. Kakav je pogled kad padne mrak. Meni je zanimljivo je li vlasnik zadovoljan jer kreće u novo poglavlje života i svoje nove priče. Iako to nije podatak koji ćeš naći u oglasu – meni je možda najvažniji.
Nekretnine su postale brz i površan svijet. Klikneš – zoveš – gledaš – pitaš “koja je zadnja cijena?”. Sve se svelo na matematiku. To nije klijent s kojim ja radim – uvijek im odgovorim – dođite vidjeti prostor te onda sami zaključite jeste li spremni dati ponudu. Volim kada mi klijent dođe nekoliko puta u stan prije nego da ponudu. Time, osim što mi govori da je zainteresiran, govori mi i da je počeo osjećati taj prostor i da se polako prepoznaje kako u njemu stvara svoju novu priču.
Zašto slušam klijente?
Nisam najglasniji agent. Ne volim forsirati. Moj prvi korak nikad nije prodaja. Prvi korak je slušanje. Kad me netko nazove jer želi prodati ili kupiti, pokušavam razumjeti zašto. Ne ono "trebamo veće", nego što se zapravo događa.
Zašto prodaješ dom u kojem si bio 15, 20 ili 30 godina? Zašto ti baš sada treba novi početak?
Jedan gospodin mi je rekao: “Samo sam htio da dođe netko tko će osjetiti ovaj prostor kao što sam ga ja osjećao.”
To mi se ureže. I to je ono što pokušavam biti – netko tko vidi čovjeka, a ne kvadrate.
Kad se dogodi klik
Najljepši trenuci u ovom poslu su kad sve sjedne na svoje mjesto. Kad osjetiš da si nekome stvarno pomogao. Ne samo da proda ili kupi, nego da napravi iskorak prema nečemu novome. Imao sam klijenticu koja je ostala sama i htjela je otići iz stana jer joj je sve bilo previše bolno. Nismo se žurili. Samo smo razgovarali. I na kraju, kad je našla svoj novi mali stan, rekla je: “Ovdje mogu disati.“
To je trenutak i osjećaj za koji radim. Jer znaš da si bio most između onog što je bilo i onog što tek dolazi.
Prenosim priče
Nisam pisac. Ali osjećam potrebu da ispričam stvari koje se ne stignu reći na razgledavanju. Ovdje mogu stati, udahnuti i podijeliti ono što nosim u sebi.
I za kraj – jedna moja priča
Jedan od prvih stanova koje sam ikad prodao bio je mali, neugledan stan koji je bilo teško prodati. Vlasnik je bio stariji gospodin koji nije imao interneta. Mobitel mu je bio stariji od većine današnjih aplikacija i cijeli smo proces vodili uz kavu i rukom ispisane papire. Stan nije bio “povoljan”, nije bila “top lokacija“. Ali imao je ono nešto neopisivo što vas je jednostavno tražilo da želite biti u tom stanu.
Kupci su bili mladi par koji nije tražio luksuz, nego toplinu. I kada su se prvi put rukovali, osjetio sam da sam svjedočio nečemu rijetkom – čistoj razmjeni ljudskosti.
Tada sam znao da ovo nije posao od kvadrata. Ovo je posao od ljudi.
Mene zanima koja je vaš priča?